ponedjeljak, 26. siječnja 2015.

DJEVOJCICA KOJU JE NOSIO VJETAR

Imala sam 6 godina.
Puno godina za tako malo tijelo.
Malo godina za tako staru glavu.
Trebalo je krenuti u školu. Ne sjećam se kakav je to osjećaj bio. Ne sjećam se jesam li bila nestrpljiva i sretna, ili možda prestrašena i zbunjena.Najvjerojatnije sve to. Ali vrlo se jasno sjećam da je moje prvo iskustvo sa školom bio osjećaj odbačenosti.
Opet.

Nisu me htjeli primiti u školu jer sam imala premalo kilograma. "Zdravstveni razlozi"- rekli su. "To je za moje dobro"- tvrdili su. Kvota od minimalnih 18 kilograma za moje se sićušno žgoljavo  tijelo činila nedostižna.
Mama je bila neumoljiva...udebljat će ona mene ako treba...Moćna je ona žena kad nešto zacrta. Upisala me. Sa 17 kilograma. Početak tihe, ali ništa manje uspješne i impresivne karijere kršenja pravila. Moje naravno!

U to smo vrijeme živjeli na drugom katu tek završenog podstanarskog stana na čijem ugrubo napravljenom betonskom stepeništu nije bilo ograde. E pa, ako ste bar jednu zimu proveli u Dalmaciji znate kakav je osjećaj kad bura divljački zavija i čini se da će odnijeti krov s kuće. Kad čak i stabla izgledaju kao da su ljuta na sebe što nisu korijenje  ukopala dublje u zemlju.
E na takve dane mama je imala velikih problema s mojim odlascima u školu. E pa normalno da ih je imala, kad sam ja znala da će me ako izađem van, s mojih bijednih (jedna navučenih) 17 kilograma sasvim sigurno odnijeti vjetar. A sam Bog zna, gdje bi me odnio.
Mislim, nije kriv vjetar. Ma nije kriva ni mama. Ma zapravo, nitko nije kriv. Mene bi vjetar jednostavno odnio. A još nema ni ograde. Možete zamislit kako mi je  to strašno bilo! Vani zavija vjetar, a unutra ja. Neću, pa neću. Nema što mama nije probala, a ona je vjerujte mi stvarno kreativna žena.

 Na kraju su proradili njeni šamanski  vlaški geni (bar ja tako volim misliti) i dosjetila se genijalne stvari.
Mama mi je rekla da ispred kuće izaberem dva kamena. Mali kamenčići ili neki veći svejedno, najvažnije da se meni sviđaju. Moja će ih ljubav učiniti čarobnim kamenčićima, ono po principu istina je ono u što viruješ. I ako takvo, pomno izabrano kamenje stavim po jedan u  svaki džep, vjetar će biti nemoćan i ostavit će me na miru, tvrdila je mama.

Probala sam.
Tko sam ja da proturječim mami.
Stavila sam jedan kamen u lijevi džep (ali tada još nisam znala da je baš lijevi), a drugi u desni, i sigurna u svoje tvrde čuvare krenula u školu.
 Lagala bih kad bih rekla da me vjetar skroz pustio na miru. Pokušavao je on svašta, lupao i hučao, udarao mi u leđa iskorištavajući površinu moje torbe ne bi li me kako zgrabio i ponio sa sobom tko zna gdje, ali kamenje me nije dalo. Nekako me uvijek uspijevalo održati blizu zemlje. I tako bi ja sretno došla u školu, ostavila svoje kamene prijatelje iza jednog grma i po povratku ih vratila na radno mjesto, u svoje džepove.

 Vrijeme je prolazilo brzo, i ne sjećam se više kad sam se osjetila dovoljno "teškom" da prkosim vjetru i sama, i nekako kamenje zaboravila usput...
Sjetila sam ga se puno godina poslije kad sam razmišljajući o pitanju fali li mi more (dok sam živjela u Slavoniji) shvatila da mi puno više fali kamen. E sad, ne znam je li to zbog ove bajkovite priče ili zato što sam se rodila u Istri, što sam koza u horoskopu ili što nosim mamine vlaške, na kamenu klesane gene...

Ipak, jedna druga priča, smještena negdje u moju 29 godinu dat će sasvim drugo značenje vjetrovitoj prirodi života i mom strahu od nje...a začudno, pojavit će se i jedan vrlo poseban kamenčić.