U katoličkoj crkvi, ili preciznije među katoličkom čeljadi
uvriježila se, okamenila se, rekla bih ideja o zloćudnosti kao i o mračnom i
kobnom utjecaju crne mačke. Bez obzira zvali mi to praznovjerjem, običnom
glupošću ili nadjenuli tom uvjerenju neko kreativnije egzotično ime-mnoga će
revna, pobožna katolička žena bez srama ispod šudara redovno pljunuti za svakom
crnom mačkom koja joj prepriječi put. Učinit će to glasno, i usudila bih se
reći strasno i možda se nakon toga više puta grozničavo prekrstiti,
poništavajući tako sasvim nepobitno, zloguka predviđanja i tragedije kakve bi
ta „sotonska beštija“ i vještičja ljubimica mogla njima ni krivima, ni dužnima
navući u život.
Pomalo je ironično da sam ja u vrijeme kad ova priča počinje
ostavljati svoj trag bila dvanaestogodišnje pobožno djevojče koje je pjevalo u
crkvenom zboru, marljivo učilo vjeronauk, čitala čitanja na gotovo svakoj
nedjeljnoj misi, ukrašavala oltare izrađujući za njih grandiozne cvjetne
aranžmane, čistila svećenikovu kuću pa
čak s časnom svaki tjedan pekla nove hostije i za vjernike i za svećenika
naravno. Bez obzira što sam vrijeme najrađe provodila sa ženom koja je kao svoj
poziv prepoznala slijeđenje katoličkog nauka i pristala da joj u životu jedini
zaručnik bude Isus, i sama sanjareći
potiho da postanem časna, nekako me nije zahvatio taj virus crne
netrpeljivosti.
U takav kontekst u priču ulazi prekrasni mali i u mojim
očima potpuno nevini mačić kojeg sam raznježena donijela kući i roditelje nekim
čudom uspjela nagovoriti da ga zadržimo. Meni je taj mačić donio ogromnu
radost, bio mi je najdraže društvo i nije bilo dana kojeg ne bi uljepšao svojim
paperjastim šapicama, izoštrio grebanjem po vratima moje sobe ili obilježio
svojim netipičnim pankerskim mačjim ponašanjem. Živo se i uz osmijeh sjećam
kako je svaki dan onako osebujno lijen, kao stereotip dalmatinca šetuckao
lijevo –desno po lavandinu ispod špine koja je vjerovatno zbog izlizane gumice
neprestano kapala upijajući svojim krznom što više vode. Nije ga bilo briga što
je opće poznata činjenica da mačke mrze vodu. Valjda mu to nikad nitko nije
rekao, pa mu ni nije predstavljalo problem. Tek dobro namočen izvalio bi se na
krevet pored mene započinjući svoj dnevni ritual uređivanja uštedjevši tako sebi barem stotinu nepotrebnih zamaha jezikom
dnevno. (Hm, kad bih ja barem tako mogla slijediti njegov štedljivi primjer…u
jednom drugom jezikovom kontekstu). Po svemu drugom bio je tipični
mačić:obožavala sam njegovu šašavu razigranost, nadahnjivale su me njegove
beskrajne pustolovine,mudra hvatanja vlastitog repa u krug.
Nažalost crnilo njegove dlake pomračilo je (ili ipak nešto
drugo?) njegovu sudbinu kao i umove onih susjeda iz četvrtog reda od oltara
koje su mu jedan dan u dvoru u hranu stavile otrov. Pronašla sam svog Negra
nepokretnog, hladnog, ukočenog ispod palme na dvorištu. Ni mlijeko na njuškici
ni loptica koju je obožavao nisu pomogle da me još jedno lizne onim hrapavim
jezikom ili vragolasto žmigne svojim nekoć toplim žutim okicama. Bio je to moj
prvi susret sa smrću. Strašan susret. Vjerojatno je to bio jedan od onih dana
kad je lako zaključiti da ljudima nije pametno vjerovati. Pa sam to i
zaključila.
Nekih 6-7 godina kasnije bila sam mlada entuzijastična
studentica u našem glavnom gradu. Upisala sam upravo onaj fakultet koji sam htjela,
uspjela dobiti mjesto u studentskom domu, osvojila svojim trudom državnu
stipendiju i radosno učila ono što me zanimalo-socijalnu patologiju (ups
pardon, socijalnu pedagogiju). Život se konačno činio dobroćudnim mulcem, koji
kao da mi namiguje i drži palčeve gore. Tad me u istom (prvom ) tjednu ispred
studentske menze udarilo auto, i to ni manje ni više nego mrtvački kombi
(mrtvozornikov) a u tramvaju me netko krišom opljačkao ukravši mi pišljivih 20 kuna,
ali i bonove za hranu u menzi koji su me
trebali prehraniti za taj mjesec, kao i sve dokumente koje sam držala u
novčaniku. Kad sam sva pogubljena, prestrašena i natučena s gipsom na ruci
došla na kontrolu kod svoje liječnice u studentsku ambulantu, ona me brižno
majčinski uhvatila za ruku, pogledala ravno u oči i sućutno zaključila da me
Zagreb baš i ne voli, i da bi možda bilo najbolje da se vratim kući u Split (na sigurno valjda, ali taj dio nije
izgovorila). Mom raspoloženju nije pomoglo ni to što mi je kao posljedica
nesreće desna ruka bila u gipsu, ni što mi je hranu na žličicu morala davati i
špigete vezivati cimerica koju uopće nisam podnosila. Bio je to težak
zalogaj za moj već nadraženi emotivni želudac. I već sam razmišljala o
odustajanju i jadikovala nad sobom kad mi je život poslao mrvicu koromača, da
ga lakše probavim. Osjećala sam se usamljeno, ranjeno, napušteno, bespomoćno,
jadno, bez prijatelja i obitelji u hladnom i stranom gradu. Jedan takav očajan
i samosažalan dan čiji je ton prigodno
podebljala i kišna i maglovita zagrebačka jesen i cimeričin (a ne moj!) paket
od kuće na prozoru moje sobe čuo se neki neobičan zvuk koji me isprva prepao. Naravno da sam odmah pomislila ono što u
takvoj situaciji pomisle sve žene, a to je da je to sigurno onaj stvor s
najružnijim bezdlakim repom na svijetu….ili voajer koji se znao potucati oko
doma ženskih paviljona i kojeg bih kad malo razmislim isto tako mogla opisati.
Ali već sam naučila da strah najbrže otkloniš tako da u njega uperiš reflektor,
naravno ovaj put ne mislim doslovno, odakle nam reflektor u sobi, već na
činjenicu da sam unatoč strahu odšetala do prozora da vidim o čemu se radi. S
vanjske strane prozora migoljio se i grebuckao staklo prekrasni mali crni
mačić. Isti moj Negro! Ista slika, isti osjećaj dragosti i oduševljenja,
zajedništva i inspiracije, distorzija vremena i tako to…Više ni gips, ni
cimerica, ni nedostatak novca nisu bili nikakav problem. Bilo je važno samo to
da više nisam bila sama.
Ipak mačak je, čim je primijetio terapijski učinak svog
djelovanja (za znanstvenike među vama-cirka 7 dana intenzivnog terapijskog
odnosa koji uključuje ogrebotine) pokazao odlučnu i očiglednu želju za izlaskom
iz moje sobe, moga zagrljaja i moga vlasništva, pa sam nevoljko udovoljila
njegovoj želji i pustila ga u dvorište studentskog doma…tu je nastavio lagodno
živjeti i narednih godina mog studija ugojivši se fino raznim delicijama iz
silnih studentskih soba meni sličnih ucviljenih novopridošlica , te se mustra pravio da nema pojma tko sam uopće ja.
I znam da ova priča i ne bi bila nešto impresivna da tu
prestaje…ali priča s malim crnim dlakavim stvorovima koji nose utjehu i
pojavljuju se na mom prozoru ili ulaznim vratima raznih stanova diljem lijepe
naše u kojima sam živjela…čak jednom prigodom i u Slavonskom Brodu, uvijek
nepogrešivo u trenutku neke moje velike patnje i neizostavne usamljenosti i
dalje se nastavila.
Jednog sam izrazito hladnog i bljuzgavog zagrebačkog dana
koji se po količini patnje i usamljenosti savršeno uklapa u ovaj koncept o
potrebi za hitnom mačjom intervencijom nervozno šetala lijevo-desno po
tramvajskoj stanici istresajući svoju frustraciju šutanjem nakupljenog snijega
naokolo. Razočarano sam pomislila da je situacija još gora nego ikad prije jer me sad i
Onaj Gore ostavio. Ne šalje više ni crne mačke. Kao da mu je to neki problem?!
I tako, šetam ja po stanici kraj Savskog
mosta (most je tu slučajno-ne zbog suicidalnih ideja!) U jednom takvom
bjesomučnom razgrtanju snijega čizmom nešto je izletilo iz snijega i zazvečalo
nekim reskim metalnim zvukom po betonu što je odudaralo od sniježnog
prigušivača zvukova naokolo pa je
privuklo moju pažnju. I sagnem se ja tako, ni u ludilu ne sluteći šta me čeka i
približim to nešto malo, okruglo i metalno svojim očima. Razgoračim ih i zinem!
Onda se sjetim da na stanici ima i drugih ljudi i potrudim se zatvoriti usta. Buljiti
začuđeno i u nevjerici nastavim. Na dlanu mi je ležao mali okrugli metalni
broš. Na njemu zelena pozadina a naprijed u krupnom planu nacrtan mali kao
ugljen crn poznati lik. Mačić. Potpuno crn. Direktnom dostavom stigao izgleda.
Sad bih rekla "majke mi bilo je tako", ali nekako ne bi priličilo jednoj ozbiljnoj Priči. Gledam ja u broš, a s njega prema meni strši mala poznata crna
njuška. Čuđenje se pretvori u divljenje i radost, i ja se počnem grohotom
smijati nasred stanice i usred bljuzge i one materijalizirane i one životne.
Pomislim u isti tren kako je Ovaj Gore em snalažljiv, em duhovit em sveprisutan
lik. I tako popričamo nas dvoje u mojoj glavi (to kažem simbolički i u prenesenom
značenju-to nisu bile slušne halucinacije, ne tad ) i kaže on meni mrtav
ozbiljan-„Slušaj ti! Posla sam ti jednu mačku, pa drugu, pa četvrtu, pa petu..Svaki
put kad si bila u krizi i tako naručila. E pa šta ti misliš koliko ja tih
mačaka imam u zalihama?! I još hoćeš da su crne zbog nekog tvog inata..Ma
nemoj, oćeš muzičku? Nego evo tebi lipo broš, zakači ga na kaput i nosaj
naokolo stalno, i onda konačno zaključi da nikad nisi sama! A, mene pusti bar na
dan godišnjeg!“
A šta ćeš, sporo učim… Život je nastavio naizmjence gmizati i letjeti...volim vjerovati da sam simboliku crnog mačka stalno nosila sa sobom. Pred par godina sam tražeči podstanarski stan naišla na jedan u kojem je već
živio jedan vrlo uglađeni, uredno zalizani i podrezani prekrasni ogromni crni
mačak. I njegova cimerica naravno. Spomenula sam ga u naslovu ove priče, pa sad znate i kako se zove, a tko ne voli
Sunce na prozoru, pa makar sličilo i na pomrčinu. Mi znamo bolje od toga. (sigurno ste išli pogledat naslov?!)
I sad bismo mogli gledati je li došlo do učenja i promjene
obrasca, je li znakovito to što je ovaj put riječ o velikom odraslom mačku, što
je tu duže od 7 terapeutskih dana ili to što ovaj put ja useljavam k njemu, a ne
obratno…i sve mi se čini da je to plodan prostor za razne interpretacije…ali tu
prestaje moja priča, jer meni se sad samo gušta…..al možda počinje ili se
nastavlja neka vaša.To mi možete, ali i ne morate reći. Sa ovog švedskog stola vi ste već uzeli što Vam treba, možda ste me
prestali pratiti već kod trećeg pasusa, i to je ok. A možda već sada u glavi
pišete neku svoju inspirativnu priču. Grlim Vas dok pijuckam čaj, a (sad već) Ona bezobrazno prede….