ZVJEZDARNICE

Nikad nisam, vjerovala u ljubav na prvi pogled dok me nije  iznenada strefila. Pokraj menze studentskog doma Cvjetnog Naselja, jedno sito, drugo gladno, istovremeno smo se mimoilazeći se zagledali jedno u drugo. Nije to bilo obično gledanje, ono se nastavilo i kad smo svatko u svom smjeru produžili dalje  tako da mi je izazvalo blago iscasenje vrata.Osjećala sam se čudno, kao kad u filmu uspore snimku, i sve ostalo osim glavnih aktera bude u njeznoj izmaglici. Totalno pateticno znam, ali to je bio najljepsi muskarac kojeg sam ikad vidjela, a i on je očito primjetio  mene. Odsetala sam dalje u svoj dan s nekom znakovitom slutnjom.

Nakon tog dana posvuda smo se susretali. Trajalo je to mjesecima. Uvijek bi se zacudjeno gledali ravno u oci i nasmijesili jedno drugom, bez rijeci. Veselila sam se tim  tihim susretima, trazeci ga u tramvajima, kaficima, Studentskom Centru, kinima, parkovima...i svaki dan bi se negdje sreli.
 To je svakodnevno susretanje postalo  moj  omiljeni  desert.

Netom prije  pocetka ljetnih praznika setala sam Savskom uronjena u neke svoje misli kad sam vidjela da mi iz suprotnog smjera dolazi bas on, duge plave kose, velikih zelenih ociju s onim njegovim tihim koracima sav uronjen u neku osebujnu mekocu. Kad smo bili na korak jedno  od drugog oboje smo se nasmijali i s osmijehom produzili svatko u svom smjeru.Tada se on predomislio i vratio se  par koraka unatrag  do mene rekavsi : "Mislim da je vrijeme da se mi konacno upoznamo."

 Rekao je to tako prirodno i direktno, kao da je nase upoznavanje nesto neizbjezno.  Kao da se radi o nekom dogovoru koji smo davno potpisali. Svidjela mi se ta iskrenost i ogoljenost. U toj je recenici bilo toliko toga, a potpisala bih svako slovo. Pa i jesam, razmijenili  smo imena i otisli na nas prvi caj i naravno kolace.I bio bi to savrsen pocetak stereotipne ljubavne price da ja sutra nisam trebala putovati kuci za Split a on  tko zna gdje, ( zapamtila sam samo da je odrastao u Sarajevu).

To sam ljeto u Splitu bila sva nekako tugaljiva i bezvoljna, nije mi se dalo mrdati iz kuce...U sobi sam slusala muziku i cekala da  ljeto prodje..pa da mogu opet odjuriti u Zagreb i nastaviti gdje smo stali.Osjecala sam se kao da moram stisnuti pauzu na nekom carobnom dijelu predivnog filma jer onaj s kim ga gledam mora na wc. Vrijeme jako sporo prolazi kad cekas da prodje. Ukucani su se malo zabrinuli (za moj blijedoliki ten, najvjerojatnije) pa su zvali Sos sluzbu  tj. moju dragu musku ekipu iz ulice. Nisam ja kriva sto tad nijedan od njih nije imao curu, pa su mene, frendicu, vodali svuda naokolo i tretirali ko princezu. Odlucili su me po svaku cijenu odvuci na plazu..a bilo ih je vise i jaci su pa nisam bas ni imala nekog izbora. Al nastavila sam se duriti u odjeci na uzarenom  žnjanskom kamenju i suncu.

K nama na plažu je ipak došla još jedna simpatična djevojka, njihova nova prijateljica ( a moraju valjda nekog šetat dok sam ja na faksu) na koju uopce nisam bila ljubomorna. Čavrljale smo, dosta ugodno neko vrijeme kad je ona rekla da je k nama pozvala jos jednog svog prijatelja koji je jako drag i sramežljiv i koji se nedavno  tu doselio iz Rijeke, pa ne pozna jos nikog. Mrzovoljno sam pomislila sam kako mi se danas  stvarno neda biti druželjubiva, ali pošto sam veteran selidbi i znam sve traume koje uz to idu odlučila sam se  nasilu potruditi.

Kad sam se usiljeno okrenula i pružila pridošlici ruku zamrzla sam se u nevjerici. Bilo je podne i slabo sam jela, i znam da je sunce jako ali nisam vec mogla zaraditi sunčanicu?! S druge strane me gledao identičan iznenađen pogled. Par sekudni smo samo tako oboje stajali s rukama u zraku..a ostali su naravno gledali u nas ne kužeći ništa.
Kad sam došla do riječi, upitala sam ga : "Pa otkud ti tu? "
 " A pred par dana sam se doselio..." odgovorio je moj Zagrebački "stalker". I sigurno sad mislite da sam to izmislila ali on je stvarno stajao predamnom usred Splita, na mojoj plaži i sudbina je htjela da se došao na plažu taj dan upoznati upoznati bas samnom i mojom ekipom. Opet.
Od tog smo trenutka bili nerazdvojni i poštediti ću vas cmoljavih detalja prvog pravog datea,  prvih poljubaca, držanja za ruke jer sve to previše podsjeća na jeftine ljubiće koje ja naravno nikad nisam čitala.
I ne nismo se poslije vjenčali i on nije otac mog djeteta, ali je sigurno važan dio mog ljubavnog rezimea.
Ne govorim to samo radi ovog neobičnog početka već i onoga što je slijedilo, ali o tome u nastavku priče.

....

HOW “NEGRO” BECAME “SUNSHINE”, OR HOW BLACK CAN BE YELLOW,
BUT ALSO NO COLOUR AT ALL

In the Catholic Church, or better say it, among the Catholic souls, a black cat somehow grew to represent a threatening symbol of menace, dark and ominous influence…No matter how you name it, a superstition, plain stupidity or something more creative and exotic - many obliging, devoted Catholic women will shamelessly spit at the sight of a black cat on their paths. They'll do it loudly, and I dare to say, passionately, just before they feverishly make a few signs of the cross, annulling this way the grim likelihoods and tragedies this "satanic beast" and witch-pet could bring upon their pure lives.

It is somewhat ironic that at the time when the impact of this story begins, I was a twelve year old religious lass, church choir youngster and diligent catechism student; I was reading the Bible at almost every Sunday mass, decorating alters with lavish flowers arrangements, cleaning the priest's home and even helping the nun bake communion hosts for faithful and, of course, the priest. Despite the habit of hanging out with the woman who answered the call to follow the Catholic doctrine and who devoted her life to Jesus, and even so I was quietly dreaming of following her path myself, I was somehow not affected with the “black intolerance” phenomenon.    

On that stage, next, imagine the entrance of a small and beautiful, and in my eyes, a completely innocent kitten. I lovingly brought him home, managing somehow to persuade my parents to allow me to keep him.

The kitten that brought such a great joy into my life became my most beloved companion. He managed to enrich each day with his fluffy paws, with his sharpening scratches of my bedroom’s door; he managed to mark each day with his unusual unconventional (punk-like) cat behaviour.

I smile while vividly recalling his distinctive lazy, almost stereotypical Dalmatian style strolls; back and forth under the water pipe. The pipe that was probably due to the worn rubber constantly dripping, soaking his fur. He was not bothered with the well-known fact that cats are supposed to hate the water. I guess nobody has ever told him; hence, it was not his problem.

Once well-soaked, he’d stretch on the bed next to me, starting his daily ritual of grooming, saving this way, daily, on numerous unnecessary tongues strokes. (Hm, if only it’s possible to follow his saving-wise model... cutting back with regard to one different way of using a tongue). In all other aspects, he was a typical tom; I adored his silly playfulness, I was inspired with his never-ending adventures, with the wise chasings of his own tail (of course, he was well and truly aware of the circular nature of life, just alike all animals if you ask me).

Unfortunately the blackness of his fur has dimmed his fate in a similar way the blackness of his fur has dimmed the intelligence of those neighbours in the fourth row from the altar. Those neighbours decided one day to poison his food. I found my Negro motionless, cold and stiff under the palm tree in the courtyard. Neither the milk on his snout, nor his adored ball would help me feel his rough tongue licks or see the mischievous spark of his once warm yellow eyes. It was my first encounter with death. Horrific encounter. It was a day I realized it is not wise to trust people.
That was my conclusion. 

Some 6 to 7 years later, I was a young, enthusiastic student in the Capital. I enrolled at the university of my choice, secured the place in the dorm, acquired the state scholarship with my hard work and joyously studied what I was interested in - Social Pathology (oops, sorry, Social Pedagogy).

The life finally was alike a benevolent kid that was winking on me holding his thumbs up.

Then and there, in one (first) week I was hit by a car in front of the student centre, none the less, it was by the ghastly coroner’s van; I was mugged in a tram losing worthless 20 Kunas together with all the food stamps I needed for the food court that month and all the documents I kept in my wallet.

When defeated, disheartened and bruised with my arm in a cast, I walked into my doctor’s office for a check-up, she took my hand in a caring, motherly manner, and looking straight into my eyes, compassionately suggested that Zagreb may not be very fond of me. Although she did not say it, I guess she meant it may be for the best to return back home to Split, to safety.

The fact that, as a result of the accident my right hand was in the cast so, I needed my (greatly disliked) roommate to spoon feed me and even strap up my shoe laces, did not aid the state of my mind.

It was a tough bite to swallow for my, already aggravated, emotional stomach. I've already started thinking about quitting, howling over myself, when the life sent a bit of fennel to help digest it all.

I felt lonely, injured, abandoned, helpless, miserable, with no friends or family in the cold and unknown city.

During one of these, bleak and self-pitying days, whose tone was conveniently, strengthen with a rainy and foggy Zagreb Autumn mood and with the fact my roommate (not me!) received a package from home, I heard an unusual sound coming from the window of my room. This sound scared me at first (of course, back then I didn’t know I was scared by my negative interpretation of the sound, not the innocent sound itself).

I immediately thought what most women would in a similar situation. It must be the ugliest creature in the world, the one with a hairless tail ... .or maybe the voyeur known to creep around the Girls’ pavilion…that actually fits the first menace’s description just as well.

However, back then I did already know that defeating fears works best by pointing a spotlight straight onto them; not literally in this instance of course (who has a spotlight in a room?) but by walking straight towards the window, regardless of feeling scared, to see what was going on.

On the outside of the window frame, wiggling and scratching the glass there was beautiful, little, black kitten. The same as my Negro once was!

The same image, the same feeling of affection and enthusiasm, unity and inspiration, distortion of time and so on...Nor the cast, nor roommate, nor lack of money was an issue. It only mattered that I was not alone anymore.

Still, as soon as he noticed the therapeutic effect of his presence (data fact – circa seven days of intensive therapeutic relationship that included multiple scratches), the cat showed a decisive and obvious desire to desert my room, abandon my cuddles and my ownership over him. I reluctantly complied with his wish and let him back into the yard of the dorm...Over there he continued with his nonchalant lifestyle, and during the coming years of my studying, I watched him fattening up on various delicacies coming from numerous students’ rooms belonging to “my-kind” of melancholic newcomers; all of the above in quite a similar manner as any conventional psychiatrist, also pretending that he has no idea who I am...

And I know that this story would not be remarkable if it stopped here... but the tale of a small black furry creatures carrying comfort and appearing on my door steps and windows’ sills whenever I moved, wherever I went throughout the country continued always impeccably in the times of some great suffering and the inevitable loneliness I felt.

On one extremely cold and slimy Zagreb day, that by the weight of hurting and solitude perfectly fits the concept when the cat intervention is urgently required, I was walking nervously along the tram station kicking the snow around in all of my frustration. I was feeling disappointed that even The One Above has abandoned me making this situation even worse than before.  He does not even bother to send black cats my way anymore. As if this is a problem for Him?!

Marching like that on a station nearby the Sava bridge (the bridge here is coincidental and unrelated to any suicidal associations!) in one of my furious snow shovelling kicks, something flew out of the snow and rattled with its metallic sound on the concrete. This sound stood out in the snow silenced environment and got my full attention. I reached down, not in a million years knowing what to expect, bringing closer to my sight a little, round, metal object. My eyes popped, my jaws dropped. Remembering that I’m surrounded with people, I made a conscious effort to shut my mouth. I continued the stare, though, in my amazement and disbelief. A small round metal brooch laid on the palm of my hand. Green on the back, with a black as a coal little familiar character on the front. A kitten. Completely black. Directly delivered, I suppose. I could say now “cross my heart it’s truth”, but this phrase would not fit the writing style of serious essay, i.e. story.

Staring at the brooch, a small well-known nose was looking back at me. The shock turned into admiration and joy, and I started laughing out loud in the middle of the station, in the middle of this slush, the real one that was surrounding me, and the symbolic one, that was representing my life.

I immediately thought how resourceful, as well as humorous, as well as ever-present, the One Above actually is. I heard his dead serious voice in my head (saying this symbolically and metaphorically – these were not yet the auditory hallucinations) - "Look! I’ve sent you a cat, and then another, and then another, fourth one, fifth one... In every crisis, I deliver as per order. How many cats should I keep in stock? And you even stubbornly insist they are all black for some stubborn reason? Really, would you like to request a song too? Here’s the brooch, snap it on your coat and carry it around all the time, and then wisely assume that you are never alone! And, for me, I would like a break…"
There you go; I guess I was a slow learner…

This could potentially be the end of the story...but I could also continue with some of the more recent events when I was looking for a new apartment. Yes, I am very pleased with what I have found, and yes, I could list a whole number of reasons why I am where I am. Or maybe the truth behind my choice relies on the fact that with the apartment also came its resident - an elegant and sleek, slick and beautifully groomed big black cat.

I already mentioned him in the title of this story so you know his name. And who doesn’t like Sunshine on the window even if it looks like an eclipse?! We now know better than that.

We could debate if it’s a learning curve and a change of the norm, if it is significant that this is an adult cat, not a kitten, if it is significant he is here for longer than 7 therapeutic days, if it is significant I moved into his space and not vice versa ... It all seems to show a great potential for various interpretations ... but this is where my story stops as for now all I want is to be joyful.  It may be a beginning or continuation of your own story. You can, but also do not have to tell me.

Writing has given me a great satisfaction and engaged my imagination, and it was necessary to discipline and sharpen the mind as well as the pen (that actually cracked during the process). Yet the process had an extremely healing effect on me. I would like to know it did the same for you, but this outcome is not a necessity. Maybe possibility? I wonder ...

I believe you hand-picked what you wanted of the buffet table I presented. You may have not gone pass the third paragraph, and that's ok. Or maybe you are already writing your own inspirational story in your head.

Anyhow, I hug you dearly, while sipping on my tea and listening his careless purr….

KAKO JE NEGRO POSTAO SUNSHINE ILI KAKO CRNO MOŽE BITI I ŽUTO, ALI I NE MORA UOPĆE BITI BOJA

U katoličkoj crkvi, ili preciznije među katoličkom čeljadi uvriježila se, okamenila se, rekla bih ideja o zloćudnosti kao i o mračnom i kobnom utjecaju crne mačke. Bez obzira zvali mi to praznovjerjem, običnom glupošću ili nadjenuli tom uvjerenju neko kreativnije egzotično ime-mnoga će revna, pobožna katolička žena bez srama ispod šudara redovno pljunuti za svakom crnom mačkom koja joj prepriječi put. Učinit će to glasno, i usudila bih se reći strasno i možda se nakon toga više puta grozničavo prekrstiti, poništavajući tako sasvim nepobitno, zloguka predviđanja i tragedije kakve bi ta „sotonska beštija“ i vještičja ljubimica mogla njima ni krivima, ni dužnima navući u život.
Pomalo je ironično da sam ja u vrijeme kad ova priča počinje ostavljati svoj trag bila dvanaestogodišnje pobožno djevojče koje je pjevalo u crkvenom zboru, marljivo učilo vjeronauk, čitala čitanja na gotovo svakoj nedjeljnoj misi, ukrašavala oltare izrađujući za njih grandiozne cvjetne aranžmane, čistila svećenikovu kuću  pa čak s časnom svaki tjedan pekla nove hostije i za vjernike i za svećenika naravno. Bez obzira što sam vrijeme najrađe provodila sa ženom koja je kao svoj poziv prepoznala slijeđenje katoličkog nauka i pristala da joj u životu jedini zaručnik bude Isus, i sama  sanjareći potiho da postanem časna, nekako me nije zahvatio taj virus crne netrpeljivosti.
U takav kontekst u priču ulazi prekrasni mali i u mojim očima potpuno nevini mačić kojeg sam raznježena donijela kući i roditelje nekim čudom uspjela nagovoriti da ga zadržimo. Meni je taj mačić donio ogromnu radost, bio mi je najdraže društvo i nije bilo dana kojeg ne bi uljepšao svojim paperjastim šapicama, izoštrio grebanjem po vratima moje sobe ili obilježio svojim netipičnim pankerskim mačjim ponašanjem. Živo se i uz osmijeh sjećam kako je svaki dan onako osebujno lijen, kao stereotip dalmatinca šetuckao lijevo –desno po lavandinu ispod špine koja je vjerovatno zbog izlizane gumice neprestano kapala upijajući svojim krznom što više vode. Nije ga bilo briga što je opće poznata činjenica da mačke mrze vodu. Valjda mu to nikad nitko nije rekao, pa mu ni nije predstavljalo problem. Tek dobro namočen izvalio bi se na krevet pored mene započinjući svoj dnevni ritual uređivanja uštedjevši  tako  sebi barem stotinu nepotrebnih zamaha jezikom dnevno. (Hm, kad bih ja barem tako mogla slijediti njegov štedljivi primjer…u jednom drugom jezikovom kontekstu). Po svemu drugom bio je tipični mačić:obožavala sam njegovu šašavu razigranost, nadahnjivale su me njegove beskrajne pustolovine,mudra hvatanja vlastitog repa u krug.
Nažalost crnilo njegove dlake pomračilo je (ili ipak nešto drugo?) njegovu sudbinu kao i umove onih susjeda iz četvrtog reda od oltara koje su mu jedan dan u dvoru u hranu stavile otrov. Pronašla sam svog Negra nepokretnog, hladnog, ukočenog ispod palme na dvorištu. Ni mlijeko na njuškici ni loptica koju je obožavao nisu pomogle da me još jedno lizne onim hrapavim jezikom ili vragolasto žmigne svojim nekoć toplim žutim okicama. Bio je to moj prvi susret sa smrću. Strašan susret. Vjerojatno je to bio jedan od onih dana kad je lako zaključiti da ljudima nije pametno vjerovati. Pa sam to i zaključila.
Nekih 6-7 godina kasnije bila sam mlada entuzijastična studentica u našem glavnom gradu. Upisala sam upravo onaj fakultet koji sam htjela, uspjela dobiti mjesto u studentskom domu, osvojila svojim trudom državnu stipendiju i radosno učila ono što me zanimalo-socijalnu patologiju (ups pardon, socijalnu pedagogiju). Život se konačno činio dobroćudnim mulcem, koji kao da mi namiguje i drži palčeve gore. Tad me u istom (prvom ) tjednu ispred studentske menze udarilo auto, i to ni manje ni više nego mrtvački kombi (mrtvozornikov) a u tramvaju me netko krišom opljačkao ukravši mi pišljivih 20 kuna, ali i  bonove za hranu u menzi koji su me trebali prehraniti za taj mjesec, kao i sve dokumente koje sam držala u novčaniku. Kad sam sva pogubljena, prestrašena i natučena s gipsom na ruci došla na kontrolu kod svoje liječnice u studentsku ambulantu, ona me brižno majčinski uhvatila za ruku, pogledala ravno u oči i sućutno zaključila da me Zagreb baš i ne voli, i da bi možda bilo najbolje da se vratim kući  u Split (na sigurno valjda, ali taj dio nije izgovorila). Mom raspoloženju nije pomoglo ni to što mi je kao posljedica nesreće desna ruka bila u gipsu, ni što mi je hranu na žličicu morala davati i špigete vezivati cimerica koju uopće nisam podnosila. Bio je to težak zalogaj za moj već nadraženi emotivni želudac. I već sam razmišljala o odustajanju i jadikovala nad sobom kad mi je život poslao mrvicu koromača, da ga lakše probavim. Osjećala sam se usamljeno, ranjeno, napušteno, bespomoćno, jadno, bez prijatelja i obitelji u hladnom i stranom gradu. Jedan takav očajan i samosažalan  dan čiji je ton prigodno podebljala i kišna i maglovita zagrebačka jesen i cimeričin (a ne moj!) paket od kuće na prozoru moje sobe čuo se neki neobičan zvuk koji me isprva prepao. Naravno da sam odmah pomislila ono što u takvoj situaciji pomisle sve žene, a to je da je to sigurno onaj stvor s najružnijim bezdlakim repom na svijetu….ili voajer koji se znao potucati oko doma ženskih paviljona i kojeg bih kad malo razmislim isto tako mogla opisati. Ali već sam naučila da strah najbrže otkloniš tako da u njega uperiš reflektor, naravno ovaj put ne mislim doslovno, odakle nam reflektor u sobi, već na činjenicu da sam unatoč strahu odšetala do prozora da vidim o čemu se radi. S vanjske strane prozora migoljio se i grebuckao staklo prekrasni mali crni mačić. Isti moj Negro! Ista slika, isti osjećaj dragosti i oduševljenja, zajedništva i inspiracije, distorzija vremena i tako to…Više ni gips, ni cimerica, ni nedostatak novca nisu bili nikakav problem. Bilo je važno samo to da više nisam bila sama.
Ipak mačak je, čim je primijetio terapijski učinak svog djelovanja (za znanstvenike među vama-cirka 7 dana intenzivnog terapijskog odnosa koji uključuje ogrebotine) pokazao odlučnu i očiglednu želju za izlaskom iz moje sobe, moga zagrljaja i moga vlasništva, pa sam nevoljko udovoljila njegovoj želji i pustila ga u dvorište studentskog doma…tu je nastavio lagodno živjeti i narednih godina mog studija ugojivši se fino raznim delicijama iz silnih studentskih soba meni sličnih ucviljenih novopridošlica , te se mustra pravio da nema pojma tko sam uopće ja.
I znam da ova priča i ne bi bila nešto impresivna da tu prestaje…ali priča s malim crnim dlakavim stvorovima koji nose utjehu i pojavljuju se na mom prozoru ili ulaznim vratima raznih stanova diljem lijepe naše u kojima sam živjela…čak jednom prigodom i u Slavonskom Brodu,  uvijek nepogrešivo u trenutku neke moje velike patnje i neizostavne usamljenosti i dalje se nastavila.
Jednog sam izrazito hladnog i bljuzgavog zagrebačkog dana koji se po količini patnje i usamljenosti savršeno uklapa u ovaj koncept o potrebi za hitnom mačjom intervencijom nervozno šetala lijevo-desno po tramvajskoj stanici istresajući svoju frustraciju šutanjem nakupljenog snijega naokolo. Razočarano sam pomislila da je situacija još gora nego ikad prije jer me sad i Onaj Gore ostavio. Ne šalje više ni crne mačke. Kao da mu je to neki problem?!
I tako, šetam  ja po stanici kraj Savskog mosta (most je tu slučajno-ne zbog suicidalnih ideja!) U jednom takvom bjesomučnom razgrtanju snijega čizmom nešto je izletilo iz snijega i zazvečalo nekim reskim metalnim zvukom po betonu što je odudaralo od sniježnog prigušivača zvukova naokolo  pa je privuklo moju pažnju. I sagnem se ja tako, ni u ludilu ne sluteći šta me čeka i približim to nešto malo, okruglo i metalno svojim očima. Razgoračim ih i zinem! Onda se sjetim da na stanici ima i drugih ljudi i potrudim se zatvoriti usta. Buljiti začuđeno i u nevjerici nastavim. Na dlanu mi je ležao mali okrugli metalni broš. Na njemu zelena pozadina a naprijed u krupnom planu nacrtan mali kao ugljen crn poznati lik. Mačić. Potpuno crn. Direktnom dostavom stigao izgleda. Sad bih rekla "majke mi bilo je tako", ali nekako ne bi priličilo jednoj ozbiljnoj Priči. Gledam ja u broš, a s njega prema meni strši mala poznata crna njuška. Čuđenje se pretvori u divljenje i radost, i ja se počnem grohotom smijati nasred stanice i usred bljuzge i one materijalizirane i one životne. Pomislim u isti tren kako je Ovaj Gore em snalažljiv, em duhovit em sveprisutan lik. I tako popričamo nas dvoje u mojoj glavi (to kažem simbolički i u prenesenom značenju-to nisu bile slušne halucinacije, ne tad ) i kaže on meni mrtav ozbiljan-„Slušaj ti! Posla sam ti jednu mačku, pa drugu, pa četvrtu, pa petu..Svaki put kad si bila u krizi i tako naručila. E pa šta ti misliš koliko ja tih mačaka imam u zalihama?! I još hoćeš da su crne zbog nekog tvog inata..Ma nemoj, oćeš muzičku? Nego evo tebi lipo broš, zakači ga na kaput i nosaj naokolo stalno, i onda konačno zaključi da nikad nisi sama! A, mene pusti bar na dan godišnjeg!“
A šta ćeš, sporo učim…
Život je nastavio naizmjence gmizati i letjeti...volim vjerovati da sam simboliku crnog mačka stalno nosila sa sobom. Pred par godina sam tražeči podstanarski stan naišla na jedan u kojem je već živio jedan vrlo uglađeni, uredno zalizani i podrezani prekrasni ogromni crni mačak. I njegova cimerica naravno. Spomenula sam ga u naslovu ove priče, pa sad znate i kako se zove, a tko ne voli Sunce na prozoru, pa makar sličilo i na pomrčinu. Mi znamo bolje od toga. (sigurno ste išli pogledat naslov?!) 

I  sad bismo mogli gledati je li došlo do učenja i promjene obrasca, je li znakovito to što je ovaj put riječ o velikom odraslom mačku, što je tu duže od 7 terapeutskih dana ili to što ovaj put ja useljavam k njemu, a ne obratno…i sve mi se čini da je to plodan prostor za razne interpretacije…ali tu prestaje moja priča, jer meni se sad samo gušta…..al možda počinje ili se nastavlja neka vaša.To mi možete, ali i ne morate reći.
 Sa ovog švedskog stola vi ste već uzeli što Vam treba, možda ste me prestali pratiti već kod trećeg pasusa, i to je ok. A možda već sada u glavi pišete neku svoju inspirativnu priču. Grlim Vas dok  pijuckam čaj,  a  (sad već) Ona bezobrazno prede….

VULKAN I MJESECEVA VODA

Vulkan i Mjesečeva voda

U jednoj dalekoj zemlji, na rubu svijeta živio je jedan veliki, moćni vulkan.

Jako blizu njega smjestila se mala treperava mjesečeva voda. Vulkanu se voda jako svidjela i pokušao je na sve načine privući njenu pažnju. Pročišćavao je svoje grlo, raspucavao je svoje vrhove, žario svojom nutrinom u svjetlucavom mraku, ali mjesečeva voda nikako nije razumijela njegove pokušaje. Vulkan je toliko  silno pokušavao doći do nje...svaki dan od početka vremena, toliko dugo da su se dani pretvorili u noći, zime u ljeta, pustinje u oceane......

Mjesečeva voda bi svaki put zatreperila na val topline koji bi joj vulkan poslao ali nije razumijela što joj želi reći.....

Unatoč tome vulkanova želja je bila nepokolebljiva.....želio je pod svaku cijenu dodirnuti tu prekrasnu tajnovitu mjesečevu vodu, koja bi se sramežljivo i prestrašeno povlačila, svaki put kad bi vulkan nešto glasno uzviknuo. Vulkan je odlučio sakupiti svu svoju snagu i doći do vode......u njegovoj utrobi od silne želje sve uskuhalo i nešto se čudno počelo događati, nešto nad čime kao da je gubio kontrolu.....Nutrina se počela žariti i peći, zacrvenjela se u svojoj strasti....malo se i sam prepao te siline, ali više nije bilo uzmaka....

Počeo je izbacivati sve ono kamenje, zemlju, minerale iz sebe, svuda naokolo.....

Nije se više mogao zaustaviti.....

Mjesečeva voda je sve to gledala u čudu....silno se prepala i odjednom se pretvorila u vodu ponornicu i pobjegla u prvu napuklinu koju je pronašla na svom putu. 

Vulkan je u svome galopu izišao iz svoje duplje i raširio se po cijeloj nizini....putem je njegova vatra proždirala sve na što je naišla, nije ni čudo da je treperava mjesečeva voda pronašla sklonište. Vulkan je konačno istresao sve što je u njemu bilo, ali rezultat se činio poražavajućim

Vatra se doduše ugasila no prostor se činio opustošenim

Iza njega ostao je samo pepeo, a vodi ni traga.

 Priča možda tu završava, ali tko zna, možda kad bi se vulkan i voda nekim čudom ipak uspjeli sresti, možda bi voda ugasila žar vulkana i obogatila svojom svježinom njegov pepeo......

A koliko je meni poznato, kad pepelu dodaš malo vode, nastaje jako plodno tlo......

A moj sin je kad sam mu priču ispričala dodao: i onda su dobili bebu malog vulkana koji izbacuje vodu…hm…gejzir   vrlo lako moguće…

MORUZGVA

MORUZGVA

Kiša mi kaplje po oluku. Prvo se čuje na krovu pa na limu prozora, a onda na donjem kroviću ispod njega. Ležim u krevetu i zurim u kosi strop moje sobe. Lažem, moje i sestrine sobe. A kiša i dalje pada (tata bi reka-"a šta će kad nema skale da siđe"). Sviđaju mi se ti zvukovi. Tihi i nježni i ugodni. Kao da me tješe i umiruju. Volim ovaj Lukšić, a brzo ćemo morati odseliti u neki drugi podstanarski stan. Zašto opet? Ljuta sam na njih. Zašto ne možemo bit ka ostali normalni ljudi. Dosta mi je kamiona, vreća,zamatanja stvari u odvratni novinski papir, pozdravljanja sa namještajem, prozorima, krovovima, skalama svih stanova koji su nekad bili „moj“ dom. Ništa zapravo nikad nije stvarno naše. Hoću imat svoje prijatelje i sutra, neću opet sve iz početka…

Neda mi se sve to iznova ponavljat. Glupi začuđeni pogledi, odvratni prazni zidovi, kutije di god se okreneš, upoznavanje, ispitivanje, navikavanje i stalni strah „za koliko dugo?!“. Kvragu. Volim Kaštel Lukšić i don Ivana i moju ekipu i plažu na Palacu i onu klupicu na Šulavom di sam se prvi put u životu poljubila i Dariju zbog tog dala plesku, baš doli ispod Zrinkine kuće.

Sidim na zidiću i plačem. Buljim u plićak. More je užasno prljavo, ali nije važno,volim ga baš tu di je i kakvo je i taj kamen po kojem se valja. Gledam skale za u more, valovi se igraju po njima. Gore-dolje, sasvim normalno ka da se sutra ništa ne događa. More je šporko a na kamenu jedna crvena zatvorena kuglica koja prkosno govori da je ipak lipo. Slaže se samnom. Ne mogu se sitit kako se ono zove, a tila bi se sićat tog trenutka zauvik. Neko mi stavlja ruku na rame, a ja se tek sad ne mogu zaustavit plakat. Ne moram se ni okrenit, znam da je to moj najbolji prijatelj Cince. Rekla sam mu da me pusti na miru. Ne volim da me gleda dok plačem…

Napisala sam im pisma. Svima i Celi i Bošku, Piletu, Cinci i Kati. Rasplakala sam se nad svakim. Najteže mi je bilo pisat Bošku, ipak sam u njega zaljubljena. To je bio moj oproštaj. Oni se čude, govore pa ne umireš, Split nije tako daleko. Možda ćemo se još viđat. Sigurno hoćemo, ali stvari više nikad neće biti iste. Oni to ne znaju. Ja znam. Previše sam već puta ponavljala lekciju. Nikad mi ipak nije bilo ovako teško. Ovaj put kao da sam unatoč strahu ipak pustila male korjenčiće…a sad me opet čupaju. I boli.

Upijam mirise, zurim u njihova lica, dodirujem kovanu ogradu naših skala, najradije bi zagrlila onaj red divljih kestenova uz cestu, ali ne bi me razumili, ni kestenovi, ni promatrači. Zašto bar ne mogu zaustavit vrime dok me sve to duboko ne ispuni kad sve to ne mogu utrpat u kamion i odnit sa sobom.

Hodam istom starom cestom i uzalud pokušavam da mi se stopala urežu u asfalt, tila bi da soba zauvik ima moj miris. Tila bi ovdje duboko utisnit svoj trag, a ne da opet bez traga nestanem…

DJEVOJCICA KOJU JE NOSIO VJETAR

Imala sam 6 godina.
Puno godina za tako malo tijelo.
Malo godina za tako staru glavu.
Trebalo je krenuti u školu. Ne sjećam se kakav je to osjećaj bio. Ne sjećam se jesam li bila nestrpljiva i sretna, ili možda prestrašena i zbunjena.Najvjerojatnije sve to. Ali vrlo se jasno sjećam da je moje prvo iskustvo sa školom bio osjećaj odbačenosti.
Opet.

Nisu me htjeli primiti u školu jer sam imala premalo kilograma. "Zdravstveni razlozi"- rekli su. "To je za moje dobro"- tvrdili su. Kvota od minimalnih 18 kilograma za moje se sićušno žgoljavo  tijelo činila nedostižna.
Mama je bila neumoljiva...udebljat će ona mene ako treba...Moćna je ona žena kad nešto zacrta. Upisala me. Sa 17 kilograma. Početak tihe, ali ništa manje uspješne i impresivne karijere kršenja pravila. Moje naravno!

U to smo vrijeme živjeli na drugom katu tek završenog podstanarskog stana na čijem ugrubo napravljenom betonskom stepeništu nije bilo ograde. E pa, ako ste bar jednu zimu proveli u Dalmaciji znate kakav je osjećaj kad bura divljački zavija i čini se da će odnijeti krov s kuće. Kad čak i stabla izgledaju kao da su ljuta na sebe što nisu korijenje  ukopala dublje u zemlju.
E na takve dane mama je imala velikih problema s mojim odlascima u školu. E pa normalno da ih je imala, kad sam ja znala da će me ako izađem van, s mojih bijednih (jedna navučenih) 17 kilograma sasvim sigurno odnijeti vjetar. A sam Bog zna, gdje bi me odnio.
Mislim, nije kriv vjetar. Ma nije kriva ni mama. Ma zapravo, nitko nije kriv. Mene bi vjetar jednostavno odnio. A još nema ni ograde. Možete zamislit kako mi je  to strašno bilo! Vani zavija vjetar, a unutra ja. Neću, pa neću. Nema što mama nije probala, a ona je vjerujte mi stvarno kreativna žena.

 Na kraju su proradili njeni šamanski  vlaški geni (bar ja tako volim misliti) i dosjetila se genijalne stvari.
Mama mi je rekla da ispred kuće izaberem dva kamena. Mali kamenčići ili neki veći svejedno, najvažnije da se meni sviđaju. Moja će ih ljubav učiniti čarobnim kamenčićima, ono po principu istina je ono u što viruješ. I ako takvo, pomno izabrano kamenje stavim po jedan u  svaki džep, vjetar će biti nemoćan i ostavit će me na miru, tvrdila je mama.

Probala sam.
Tko sam ja da proturječim mami.
Stavila sam jedan kamen u lijevi džep (ali tada još nisam znala da je baš lijevi), a drugi u desni, i sigurna u svoje tvrde čuvare krenula u školu.
 Lagala bih kad bih rekla da me vjetar skroz pustio na miru. Pokušavao je on svašta, lupao i hučao, udarao mi u leđa iskorištavajući površinu moje torbe ne bi li me kako zgrabio i ponio sa sobom tko zna gdje, ali kamenje me nije dalo. Nekako me uvijek uspijevalo održati blizu zemlje. I tako bi ja sretno došla u školu, ostavila svoje kamene prijatelje iza jednog grma i po povratku ih vratila na radno mjesto, u svoje džepove.

 Vrijeme je prolazilo brzo, i ne sjećam se više kad sam se osjetila dovoljno "teškom" da prkosim vjetru i sama, i nekako kamenje zaboravila usput...
Sjetila sam ga se puno godina poslije kad sam razmišljajući o pitanju fali li mi more (dok sam živjela u Slavoniji) shvatila da mi puno više fali kamen. E sad, ne znam je li to zbog ove bajkovite priče ili zato što sam se rodila u Istri, što sam koza u horoskopu ili što nosim mamine vlaške, na kamenu klesane gene...

Ipak, jedna druga priča, smještena negdje u moju 29 godinu dat će sasvim drugo značenje vjetrovitoj prirodi života i mom strahu od nje...a začudno, pojavit će se i jedan vrlo poseban kamenčić.