MORUZGVA
Neda mi se
sve to iznova ponavljat. Glupi začuđeni pogledi, odvratni prazni zidovi, kutije
di god se okreneš, upoznavanje, ispitivanje, navikavanje i stalni strah „za
koliko dugo?!“. Kvragu. Volim Kaštel Lukšić i don Ivana i moju ekipu i plažu na
Palacu i onu klupicu na Šulavom di sam se prvi put u životu poljubila i Dariju
zbog tog dala plesku, baš doli ispod Zrinkine kuće.
Sidim na
zidiću i plačem. Buljim u plićak. More je užasno prljavo, ali nije važno,volim
ga baš tu di je i kakvo je i taj kamen po kojem se valja. Gledam skale za u
more, valovi se igraju po njima. Gore-dolje, sasvim normalno ka da se sutra
ništa ne događa. More je šporko a na kamenu jedna crvena zatvorena kuglica koja
prkosno govori da je ipak lipo. Slaže se samnom. Ne mogu se sitit kako se ono
zove, a tila bi se sićat tog trenutka zauvik. Neko mi stavlja ruku na rame, a
ja se tek sad ne mogu zaustavit plakat. Ne moram se ni okrenit, znam da je to
moj najbolji prijatelj Cince. Rekla sam mu da me pusti na miru. Ne volim da me
gleda dok plačem…
Napisala sam
im pisma. Svima i Celi i Bošku, Piletu, Cinci i Kati. Rasplakala sam se nad
svakim. Najteže mi je bilo pisat Bošku, ipak sam u njega zaljubljena. To je bio
moj oproštaj. Oni se čude, govore pa ne umireš, Split nije tako daleko. Možda
ćemo se još viđat. Sigurno hoćemo, ali stvari više nikad neće biti iste. Oni to
ne znaju. Ja znam. Previše sam već puta ponavljala lekciju. Nikad mi ipak nije
bilo ovako teško. Ovaj put kao da sam unatoč strahu ipak pustila male
korjenčiće…a sad me opet čupaju. I boli.
Upijam
mirise, zurim u njihova lica, dodirujem kovanu ogradu naših skala, najradije bi
zagrlila onaj red divljih kestenova uz cestu, ali ne bi me razumili, ni
kestenovi, ni promatrači. Zašto bar ne mogu zaustavit vrime dok me sve to
duboko ne ispuni kad sve to ne mogu utrpat u kamion i odnit sa sobom.
Nema komentara:
Objavi komentar